Ivan: „Pili smo pivo i satima gledali Dolazak Hrvata! Prvi put gledao sam sliku“

Sjedio sam na klupi negdje u zagrebačkom Folnegovićevom naselju. Dok sam čekao prijatelja pratio sam brze i žestoke vozače na Aveniji Marina Držića. Odjednom, sjeo je kraj mene neki tip. Duža kosa, potrgane traperice, okrugle naočale. Kako su večeri postale hladne, on se opremio vunenim rukavicama izrezanim na vrhovima prstiju i smeđom jaknom od lažne kože. Iz malog džepa na zelenoj majici virila je više puta nošena jednokratna maska. Mislim da je rekao da ima 32 godine. Vidio je da na majici imam Ujevića.

– Umjetnik a? – započeo je razgovor.

– Ma ne, ne – nasmijao sam se pa mu na inzistiranje ukratko pojasnio ART za po DOMA.

– Fora, fora… – nije bio baš jako uvjerljiv, ali…

– Znaš šta – zamislio se pa nastavio – postoje te neke stvari koje u nama bude ono nešto. Ne znam. Nedavno sam bio kod prijatelja koji ima uvjerljivu kopiju Ivekovićeve slike Dolazak Hrvata. On i ja smo ti gledali tu sliku tri sata, pili pivo i e…znaš kakve su to priče bile.

– Ma kakve priče?

– Ma gle, prvo smo počeli pljuvati po državi i već kako to ide. Onda smo završili na tome da je moćna ta umjetnost. Pa taj Iveković nas je odveo u sasvim drugu dimenziju. Jesi li ti ikad stao i baš gledao neku sliku satima? Meni je to bilo prvi put. Znači satima sam gledao Dolazak Hrvata. Otvorilo se tisuću pitanja!

– Pa mislim da sam nekad gledao, ali ne mogu reći da sam doživio baš tako katarzično iskustvo – odgovorio sam mu nezainteresirano kako bi me on, procijenio sam, još snažnije počeo uvjeravati u moć umjetnosti. Uživao sam u tome što me neki tip kraj kojeg slučajno sjedim tako srčano u nešto uvjerava.

– Ma slušaj ovo. Zamisli da pored kreveta, na zidu ili polici, imaš neku sliku, fotografiju ili, kako ti kažeš, print koji ti se ujutro odmah pojavi pred očima, prije nego ustaneš. Taj dan ti ne može biti loš. Čim u dan kreneš s nečim lijepim, malo što ti ga može pokvariti. Vap šu vari vari!

– Pa sad kad tako kažeš… Imam i ja takvu sliku, i stvarno, kad nju ujutro ugledam stvari odmah postaju bolje. Šteta što mi nekim jutrima ne bude u vidokrugu – požalio sam se.   

– Koliko košta radost? Koliko košta lijep dan? Ako hoćeš, koliko košta sreća? – pitao me je. Razgovor je bio toliko brz i intelektualno nabijen (ovo što čitaš samo je dio kojeg se sjećam) da me glava zaboljela.

– To što pričaš podsjeća me na pjesmu Najboljih hrvatskih tamburaša „Sve ću prodat sutra“. Sad mi padaju na pamet i stihovi benda Letu Štuke „Koliko košta sloboda i čime se ona mjeri“. Je l’ onda odgovor da to sve nema cijenu? – bio sam sumnjičav.

– Ima cijenu. Danas sve ima cijenu. Samo bi ta cijena trebala biti puno veća nego što se cijene neke druge stvari. Cijena nečijeg talenta i inspiracije treba biti ogromna. Nije to čokolada koja se proizvodi na traci.

– Ej, idemo? – stigao je prijatelj.

– Kako se ti zoveš? – pitao sam svog nadahnutog sugovornika, novog poznanika, suborca u borbi s viškom vremena.

– Ivan, Ivan – rekao je dvaput. Valjda da zapamtim.

– Ivane, bilo je ovo baš dobrih petnaestak minuta. Glava me boli, ali to je ok – bio sam iskren.  

– Ajde, ajde! Bok! I pazi koje stvari cijeniš! – dobacio je Ivan.

– Ej, sorry što kasnim – kaže mi prijatelj ni ne sluteći koliko sam profitirao zbog njegovog kašnjenja.

Razgovora s Ivanom baš se često sjetim. I stvarno – koliko koštaju, radost, osmijeh, sloboda? Sigurno je i Ujević s majice blagonaklono promatrao Ivana u naletu inspiracije.