Medicinska sestra: “Mladiću, i tvoja kap je važna”

Bilo je to krajem srpnja 2020. godine. Sunce je baš grijalo. Sreća je da sam nosio bijelu majicu koja me hladila, barem sam si tako umislio. Za put avionom iz Osijeka do Dubrovnika odabrao sam majicu s likom Dobriše Cesarića. Sjeo sam na svoje mjesto, a kraj mene je sjedila neka gospođa sa savršenom frizurom. Takve se najčešće viđaju na starijim gospođama na njima bitnim svadbama. Opisu bi odgovarao Balaševićev stih: “Baš od takvih su je čuvale tetke sa ladnim trajnama.”

– Ja bih do prozora – obratila mi se, prvi puta.

– Nema problema, izvolite – pomaknuo sam se i okrenuo glavu. Nije mi bilo do razgovora.

Vesna, kako je kasnije rekla da se zove, konstantno je fotografirala oblake kroz prozor malog aviona. Povremeno bi me pogledala, valjda se nadala da bismo ipak mogli malo popričati.

– Hoćeš li ti malo fotografirati – obratila mi se, drugi puta.

– Ma ne, ne. Takvih fotografija je pun internet… – realno.

– Volim Cesarića, vidim da imate majicu… – baš je bila odlučna u ostvarenju komunikacije. To sam cijenio pa sam prihvatio. Uostalom, ionako put traje tek 55 minuta. Preživjet ću, pomislio sam.

– I ja ga baš volim – uzvratio sam pa nastavio – a vi ste često na relaciji Osijek – Dubrovnik?

– Svake godine idem u Dubrovnik. Imam tamo odlične domaćine. Inače bih išla s kćeri ili mužem, ali uplašili su se korone. Ma rekla sam im: “Znate vi šta, ja idem, s vama ili bez vas.”

-Vi ste baš jedna hrabra žena – sipao sam vodu na njen mlin – a kako se provodi koronavrijeme u Osijeku?

-Joj, dobro si me pitao. Ja sam od prvog mjeseca u mirovini. Bila sam medicinska sestra, 45 godina staža, 65 godina. I hvala Bogu da sam otišla prije nego je sve ovo počelo. Znam kako je mojim kolegicama…

-Vauuu…. Kako? – totalno me uvukla u koronapriču.

-A šta misliš?! Cijeli dan pod maskom, u odijelima, posla preko glave. Znaš…lijep je to posao, ali stvarno često dođeš do toga da ti je dosta svega i da puno psuješ. A onda opet, sjetiš se kako si nekom spasio život pa ti je lijepo. Ma, ja bih samo voljela da nas se više poštuje. Ali, što Cesarić kaže: Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? – tužno je pogledala u oblake.

-Pa gospođo Vesna, zaboravili ste kako Cesarić završava pjesmu: Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati. – prebacio sam na pozitivu.

-Bravo mladiću! Samo sam vas provjeravala – namignula je. Bilo je jasno da je bila osječka frajerica krajem sedamdesetih.

-Evo već smo stigli – ustanovio sam pri slijetanju – baš Vam hvala na razgovoru i uživajte u Dubrovniku, a i u životu.

-Hvala ti! I ne zaboravi, i tvoja kap je važna – majčinski je izrekla bivša medicinska sestra.