Znaš li Marina (23)? Čovjek je napravio više od 40 filmova i osvajao nagrade

Nedavno sam bio na kavi s nekolicinom ljudi. Počeli smo priču o filmovima, a onda je krenulo: “Marin Pavelić ovo, Marin Pavelić ono”. Priča se usmjerila na tog nekog Marina kojeg su svi toliko hvalili da mi je malo bilo mučno. Morao sam ga istražiti.

YouTube kanal Mendax Films je genijalan. Ovaj Marin je genije! – ustvrdio sam u gluho doba noći. O majko radosna, pomislio sam, moram upoznati tog čovjeka, postaviti mu neka pitanja. Javio sam mu se, a Marin, vrsni mladi filmaš, pristao je na intervju:

Tko je Marin Pavelić? Glumac, scenarist, komunikolog, snimatelj?

Sve ovisi iz kojega kuta gledamo. Po struci sam komunikolog, kao umjetnik sam filmski Redatelj i scenarist, a kroz tuđe oči sam onaj mali što snima. Po struci komunikolog, a u svojoj srži sam pripovjedač koji primarno koristi film kako bi se izrazio.

Odakle ti u filmskom i video svijetu? Kako si učio sve te stvari. Prvi videi na Mendax Films YouTube kanalu prikazuju VFX efekte. Kako si ih učio raditi?

Ljubav prema filmu počela je od malena kada bismo posuđivali kazete svaki petak i subotu, a moj početak kao stvaratelja kreće 2008. kada sam počeo raditi stop-motion filmove pomoću LEGO kockica. Kasnije počinjemo s live-action filmovima i tada sa mnom kanal pokreće moj prijatelj Andrija Jugović. Sve smo učili sami preko YouTubea, a velika inspiracija su nam naše kolege iz Vodica, Plutons Productions. Kada govorimo o vizualnim efektima, njih je u početku radio Andrija, ali kako se on danas prebacio u glazbu, njegovu ulogu preuzima Ivan Prčić skupa sa mnom.

Koja je tvoja uloga u stvaranju filmova? Ili ima više njih?

Moja uloga je uvijek prije svega redateljska i scenaristička, a u zadnje vrijeme sve više montažerska. To je ono što me najviše zanima, ali po potrebi uvijek primim kameru ili stanem ispred nje.

Koliko filmova si do sada snimio i koji bi izdvojio? Zašto?

Kada bi izbrojali sve filmove počevši sa stop-motion i završili s Glaukom, mogli bi ih biti negdje između 40 i 50 filmova. Teško je izdvojiti jedan film jer na svakome je bilo smijeha i suza, ljutnje i sreće, velikih uspjeha i grešaka. Svaki film je u svojoj suštini meni bio škola i ljepota se nalazi u tome što ti je svaki probudio različite emocije i povezao s novima ljudima.

Osvajale su se i nagrade… Koje? Što ti znače?

Na Reviji studentskog filma osvojili smo nagradu Najbolji studentski kratkiš za film underground monopoly 2017. godine i na Filmskom festivalu smijeha osvojili smo drugo mjesto u domaćoj kategoriji te nagradu publike za film Cedevita 2: Kartel 2019. godine. Te nagrade bile su mi dobra lekcija i pokazatelj koliko mogu biti opojne. Kada čuješ da je tvoje nešto najbolje, penješ se na pozornicu ispred 50 gledatelja i dobiješ nešto što simbolizira kako je to tvoje nešto najbolje, izrazito je opojno. Ništa drugo ne postoji, ali nakon 15 minuta vratiš se u stvarni život i Zemlja se dalje okreće. Lijepo ih je dobiti, laskaju, ali komad papira ili željeza tvoj rad i vještine ne mogu učiniti boljim. Potrebno je s njima biti oprezan.

Kad netko kaže „film“ mnogi pomisle na dobro smišljen skupi video materijal u trajanju od u prosjeku 100 minuta. Kako ti gledaš na filmove?

Ako izbacim komercijalni pogled i zadržim onaj sanjarski, iskreni i duhovni pogled onda je film za mene ono što je reko jedan od moj najdražih redatelja Andrej Tarkovski: „Film je izrazito teška i ozbiljna umjetnost, ono zahtjeva žrtvu samoga sebe. Ti bi trebao pripadati filmu, a ne on tebi. Film koristi tvoj život, a ne obrnuto“. Prema tome film je za mene moja osobna žrtva i umjetnost koja koristi moj um i tijelo.

Gledajući tvoje filmove primijetio sam da ima puno oružja i krvi. To je zato što si nekad davno htio biti kauboj ili?

Samo sam prije bio veliki ljubitelj Tarantina haha. Kada smo tek kretali radili smo ono što nam je bilo jako cool, ali smo pritom istraživali akcijski žanr i naučili nešto novo.

Hoće li krvi biti i najnovijem filmu GLAUK? I na njemu je radila široka ekipa. Kada će van?

U GLAUKU neće biti krvi. Gledam ga kao umjetnički film s elementima psihološkog trilera, a izlazak mi je teško definirati jer prvo film šaljemo na festivale. Želim ga odmah podijeliti i zato ako ga netko želi pogledat, poveznici na film može pristupiti preko mog facebook ili instagram profila.

Koliko moraš biti lud da ideš raditi produkcijski tako bogate filmove bez ijedne kune? Ili ipak mlatiš ozbiljne novce, a da ja to nisam primijetio? Možda opijum SkyHopper iz serijala stvarno postoji, a serijal mu je samo reklama?

Moraš biti jako lud, ali i kreativan. Poanta je da izgleda skupo kad smo jedva imali za kikiriki, a novac se ovdje nikada ne vrati. Kad radiš na margini industrije, onda to radiš prije svega iz ljubavi prema tome i jer ti vrag ne da mira.

Na jednom od snimanja upala vam je policija? Je li to u tebi izazvalo strah ili sigurnost i povjerenje?

Imao sam 17 godina i znao sam da na toj lokaciji ne bi smjeli biti pa me bilo strah haha, ali moram priznati kako su dvoje policajaca bili jako dobro raspoloženi i čak su ponudili svoje glumačke usluge. To mi je jako draga uspomena.

Koliko je teško napraviti film? Je li potrebno samo uzeti kameru i snimati ili ipak nešto više? Što? Koliko je vremena potrebno za snimiti film od 10 minuta?

Sve ovisi o projektu. Kada snimamo film kao Cedevita, sve je puno opuštenije. Kada snimamo film kao Ljubav na prvi metak onda su stvari malo napetije. Snimali smo 3 noći u kafiću od 23 sata do 3 ujutro i imali smo 3 dana, a to je jako malo. Taj film bio je u predprodukciji 6 mjeseci, a SkyHopper smo pripremali godinu dana.

Kako pronalaziš glumce?

Za sada još poznanstva, ali planiram početi s audicijama. Ako netko želi glumiti, neka se javi!

Jesu li i kod tebe snimanja zabavna i puna smijeha, a onda ti se plače kad krene montaža?

Aposlutno svako snimanje je takvo. Ne postoji taj stres koji nama može maknuti osmijeh s lica što znači kako montaža obavezno bude plakanje makar radili film poput GLAUKA.

Kako komentiraš hrvatsku YouTube scenu? Koga bi izdvojio? Što joj nedostaje? Jesu li brojevi važni?

Ne pratim ju više kako sam prije kada smo mi kretali, ali danas mogu izdvojiti bez ikakve sumnje Branimira Kambera, Vida Juračić, Osvrtnika i Plutons Productions. Ne mogu reć’ da mi nešto posebno nedostaje, ali ako moram istaknuti onda su to filmmaking kanali. Samo mi još radimo kratke filmove, koliko znam. Brojevi su jako bitni, a YouTube algoritam je nemilosrdan. Ako nema klikova, algoritam te neće gurati.

Što bi poručio sebi od prije 5 godina?

Rekao bi mu misao Josepha Campbella, a to je: „Slijedi svoje blaženstvo.“

Gdje vidiš sebe i svoj kanal za 5 godina? Tko sada čini tvoju ekipu, a tko će u njoj biti i za 5 godina?

Vidim se kako dalje snimam i režiram puno vrijeme ili djelomično kao freelancer i naravno kanal vidim s više pretplatnika nego sad. Trenutni stalni suradnici su snimatelj i VFX artist Ivan Prčić, fotograf Katarina Malnar i grafički dizajner Noel Reškovac. Ostali uskaču po potrebi.

Što želiš postići serijalom „I to je Hrvatska“? Nabijati preglede ili? 😊

Cilj tog serijala je pokazati kako nije sve crno u Hrvatskoj. Postoji toliko genijalnih ljudi, a nikada nisu dobili priliku ispričati svoju priču. Želim pomoću svojih vještina njima dati priliku.

Studiraš komunikologiju, pišeš za ziher.hr? Kakve tekstove voliš pisati i zašto si odlučio doprinositi društvu i na taj način?

Trenutno sam peta godina komunikologije, a za Ziher.hr većinom pištem recenzije knjiga, filmova i serija. To sam odabrao jer volim pisati i analizirati djelo pa mislim da zbog svojih znanja i talenata mogu bolje objasniti te nešto približiti čitatelju ili gledatelju.

 

Što je za tebe sreća?

Živjeti umjereno i u skladu sa samim sobom.

Po čemu pamtiš osnovnu i srednju školu?

Osnovnu pamtim po mojoj sramežljivosti i općenito nemam previše pozitivnih uspomena, ali zato je srednja bila genijalna. Tome su naravno zaslužni dobri ljudi koji su me nasmijavali do suza. Takav humor još nisam nigdje vidio, a genijalna stvar je bila što te čeličio. Nikog se nije štedjelo.

Jesi li čitao lektire? Najdraža?

Čitao sam pod prisilom jer nisam volio čitati, ali to se promijenilo kada sam upisao fakultet i zaljubio se u čitanje. Ne mogu istaknuti lektiru jer sam ih ili zaboravio ili nisam čitao s užitkom, ali ako bih istaknuo nekoliko knjiga od kada sam upisao fakultet onda bi to bile: Zapisi iz podzemlja (Fjodor Dostojevski), 12 pravila za život (Jordan B. Peterson), Meditacije (Marko Aurelije), The Rape of Nanking (Iris Chang), Can’t Hurt me (David Goggins), Stoner (John Williams), The War of Art (Steven Pressfield), Ego si the Enemy (Ryan Holiday) i Tao Mede Pooha (Benjamin Hoff).

Koji su ti najdraži hrvatski književnici ili umjetnici u širem smislu? Zašto?

Ne mogu reći da sam previše čitao naše književnike, ali jako volim Miru Gavrana. Od pjesnika mogu istaknuti Tina Ujevića, a u širem smislu genijalni su mi redatelj Goran Kulenović, glumac Saša Anočić, redatelj i snimatelj Nikola Tanhofer. Svi su mi jako dragi jer svoj posao odrađuju ili su odrađivali bez pretencioznosti. Njihova djela nalaze se visoko dok su im noge na zemlji. Imam osjećaj da ljudi na umjetnike gledaju kao boeme pa tako romantiziraju njihov život. Oni su za mene radnici pa ako se publici svidi što oni rade, kažu hvala i nastave dalje. Barem mi navedeni ostavljaju takav dojam, nadam se da se ne varam.

ART za po DOMA?

Nije ni potrebno govorit koliko je to genijalno jer se tako podsjećamo da i mi imamo velikane u raznim umjetnostima.

Koji stih, izreka ili stih te prate kroz život?

In filth it will be found.

Hvala Marine! <3