Zrinka Merčep: “Sloboda je kod nekih ljudi jako jeftina, a neki ju plaćaju životom.”

„Postim od šutnje i

ulizivanja,

od svih obilježja dramskoga roda

u svakodnevnici.“

Tako je u pjesmi “Jezični post” napisala Zrinka Merčep, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, planinarka te, nama možda i najvažnije, pjesnikinja. Zrinka je rođena u Splitu, odrasla je između Cetine i Biokova, a od 2000. godine živi u Zadru. Danas radi u OŠ Smiljevac. Mi smo je upoznali zahvaljujući ARTu za po DOMA.

Dr. sc. Sanja Knežević napisala je da se Zrinka u svojim djelima ruga licemjerstvu cijeloga svijeta. Bio je to jedan od povoda za ovaj razgovor.

*Na kraju intervjua, nalaze se dvije Zrinkine pjesme.  

Tko je Zrinka Merčep?

Zrinka je sanjar, idealist, pjesnik, zanesenjak, profesor i planinar; čovjek koji vjeruje u moć i ljepotu prirode te smatra da je povratak čovjeka prirodi recept za kvalitetan i sretan život.

Rođeni ste u Splitu. Po čemu ga pamtite? Po čemu pamtite djetinjstvo?

Rođena sam u Splitu, ali većinu sam djetinjstva provela u Katunima, malenome mjestu Dalmatinske zagore; odrastala sam u tipičnoj dalmatinskoj obitelji, bilo nas je petero djece i nikada nam nije bilo dosadno. Najviše se sjećam ljeta, mirisa užegloga asfalta i naših šumskih šatora koje smo radili po uzoru na Indijance. Cijelo ljeto smo znali provesti u tim šatorima. U Splitu sam često boravila kod rodbine, pohađala sam i srednju školu tamo, uvijek mi se sviđala ta splitska opuštenost i polagani ritam u svemu.

Odakle Vi u svijetu hrvatskog jezika i književnosti? Jeste li vjerovali da bi to mogao biti unosan posao ili nešto drugo?

Dok sam bila mlađa, nisam razmišljala o zaradi. Ljubav prema čitanju, knjigama i pisanju  dovela me do studija književnosti. Za vrijeme studija počela sam raditi u jednom zadarskom tjedniku, to je bilo lijepo iskustvo. Shvatila sam da sam među riječima najsretnija i da je to moje područje.

U jednom od naših razgovara istaknuli ste kako se ne treba udavati/ženiti s profesorima/icama hrvatskog jezika. Zašto? Živcira li Vas kad čujete nepravilno izražavanje na hrvatskom jeziku?  

Ha-ha, to je bila mala šala, ali u svakoj šali ima i istine, zar ne? Prateći društvene mreže i komunikaciju ljudi u medijskom prostoru, naiđem na svakakve rečenice, “pravopisne formule“ i oblike. Često poželim i podijeliti neku lijepu izreku, ali kad ugledam pravopisnu pogrešku, odustanem. Razgovorni stil dosta je opušteniji pa ne gledam toliko, ali općenito mi smeta nepismenost. Jezik je živ onoliko koliko mu zraka dajemo, a zrak je naš odnos prema njemu, kako djeci često volim reći – estetika jezika.

Od 2000. ste u Zadru. Zašto Zadar? Je li Vam to i dalje najdraži grad?

Dugo sam u Zadru, zaljubila sam se u Zadar. Kad sam prvi put došla u Zadar, učinilo mi se kao da sam sebe tu čekala, kao da sam se spojila s dušom nasred zadarskoga mosta. Odnos s gradom s vremenom postane kao i veza, voliš, ali te pojede rutina pa zaboraviš one male vrijedne stvari koje su taj grad i odnos s njim činile čarobnim. Volim Zadar, trudim se probuditi oduševljenje i žar koje sam prema gradu osjećala prije jer znam da su zapisani duboko u meni i treba ih ponovno pronaći. Kako starim, sve mi više nedostaje moj jug, možda zato što u Zadru nemam obitelji, teško mi je procijeniti.

Kada ste počeli pisati?

Počela sam pisati pjesme u osnovnoj školi. Moja draga profesorica hrvatskoga jezika, Filomena Krželj, vodila me na natjecanje u Omiš. Ona je jedan od razloga zašto sam odabrala ovaj posao, bila je divna razrednica, uvijek ću je pamtiti.

Već u dvadesetima dobili ste pohvalu na Goranovom proljeću. Bilo je to 2003. godine. Što Vam je ona značila tada, a što danas?

Još se sjećam tog jutra, imali smo sastanak u redakciji, tadašnji urednik i čovjek koji me uvijek poticao na pisanje, Tomislav Marijan Bilosnić, priopćio mi je vijest; bila sam iznimno radosna, te je godine Arsen Dedić dobio nagradu „Goranov vijenac“ i sjećam se da sam bila presretna što se moje ime našlo na istoj stranici jer ga iznimno cijenim. Lijep je to osjećaj.

U knjižnicama se nalazi Vaša knjiga „Zaboravljena zemlja“ iz 2004. godine. Kakav je osjećaj držati svoju knjigu u rukama? Kako je znati da netko čita misli koje su nekada bile samo Vaše?

Kada je knjiga tiskana, nisam mogla vjerovati da imam „nešto svoje“, kasnije sam se navikla. Često znam reći da je sreća što su sve pjesme na jednome mjestu jer bih ih ja „zagubila“.

O čemu je „Zaboravljena zemlja“? Naslov je dosta „opasan“…

Prva zbirka pjesama, Zaboravljena zemlja, podijeljena je u tri dijela (Bitke, Nejasnoće, Zaboravljena zemlja), ona je govor mlade duše i zelenih ramena, propitkivanje o svemu što me mučilo, što sam svakodnevno upijala i filtrirala kroz pjesničke slike. Zbirka je to o prvim ljubavima, pitanjima smisla postojanja, zbirka krika za domovinu. Domovina je za mene velika ljubav, jedina stranka kojoj pripadam; ideal koji nastojim prenositi i živjeti.

Koliko košta sloboda i čime se ona mjeri? Obožavatelji benda Letu štuke znat će odakle je izvučeno ovo pitanje. Što je za Vas sloboda?

Volim Teslu i volim „Letu štuke“, baš ste pogodili s bendom. Sloboda je kod nekih ljudi jako jeftina, a neki ju plaćaju životom. Živimo u vremenu kad je sloboda ugroženija nego ikad, kad ju kroje i prekrajaju oni koji na to imaju najmanje pravo. Za mene je sloboda najopipljivija u prirodi, bez signala, bez gužve, bez stresa, kad se popnem na kakav brijeg pa s njega zakotrljam sve brige suvremenog čovjeka i samo dišem. Zaboravili smo koliko je važno slobodno disati. Slobodu također pronalazim u umjetnosti, umjetničkim izričajima dragih pisaca, glazbenika, slikara…

Zašto je nastala tolika kreativna pauza? Od posljednje zbirke prošlo je 15-ak godina. Kada će Zrinka objaviti novu knjigu?

Moram priznati da i sama o tome razmišljam, previše je vremena prošlo. Nemarna sam prema svojim pjesmama i uvijek ih ostavim za kraj, kad bude vremena; često ono što volim ostavim za kasnije i, nažalost, to kasnije nikako da stigne. Pjesama ima dovoljno, treba samo malo vremena da sve posložim u miru, situacija s  pandemijom također je sve malo poremetila. Nadam se i vjerujem da će u 2022. nova zbirka ugledati svjetlo dana. 

Je li književnost dosadna? Zato postoji percepcija da je? Što kažu Vaši učenici?

Ne bih rekla da je književnost dosadna, prije bih rekla da je zahtjevna, književnost zahtijeva „budnost“. Književnost nam čini ono što Exuperyjev mali princ čini lisici, „pripitomljava“ nas, a ljudi danas nemaju vremena za polaganost i suodnos ni s čim pa tako ni s književnošću. Poneka su djela možda previše hermetična pa ih je još teže čitati i razumjeti, a jedan dio svjetske književnosti zahtijeva određenu razinu poznavanja građe i obrazovanja bez čega ju je teško razumjeti. U osnovnoj je školi najvažnije zavoljeti čitanje, stjecati naviku čitanja, razvijati maštu i vokabular. Čitanje je put prema sadržajnijem životu i kvalitetnijoj komunikaciji.

Koji dio gradiva je za učenike najzanimljiviji?

Ovisi o razredima i generacijama, neka djeca zbilja vole čitati pa je razgovor o lektiri s njima užitak. Trudim se da im bude zanimljivo i nerijetko objašnjavam gramatiku uz pomoć pjesničkih slika. Hrvatski jezik djeci je ponekad kompliciran, misle da ga znaju jer im je materinski jezik pa ne uče. U osnovnoj se školi prenose zbilja važne osnove i djecu se osposobljava za daljnje obrazovanje.

Kako književnost možemo približiti mlađim generacijama? Uz sva čuda tehnologije to se čini nemogućim.

Najvažnije je da zavole čitanje, kasnije će, tijekom obrazovanja, pronaći ono što vole i što im se sviđa. Ljubav prema knjigama uči se i kod kuće, žao mi je što sve manje roditelja čita djeci navečer, to kreće od malih nogu, kada djetetu počnete čitati dok je maleno, kasnije će samo tražiti i istraživati knjige.

Što želite da Vaši učenici nauče od Vas? S čim trebaju otići u svijet nakon Vaših sati?

„Ne postoje novi pravci, samo je jedan – od čovjeka prema čovjeku.“ To je misao koja me često vodila pri ulasku u razred ako bih imala tremu ili mi se činilo baš nekako teško taj dan održati neku nastavnu jedinicu. Sve pada u vodu ako nismo ljudi jedni drugima, počevši od odnosa prema djeci. Razrednik sam i učim ih da sebe zdravo vole, to je iznimno važno za djecu. S nekim razredima je lijepo raditi, s nekima malo teže, ali kad si razrednik, zavoliš svoj razred, postanu ti dio svakodnevnice, a zavuku se i pod kožu. Smeta mi kad nam se posao naziva pozivom, mislim da u ovome zanimanju zbilja treba postojati „zrno poziva“, ali nikako „pogača poziva“.

Biokovo ili Velebit? Što je dobro u planinarenju?

Biokovo je moja rodna planina, moje srce, prvi jutarnji pogled u djetinjstvu i izvor inspiracije. Velebit je duša, prostranstvo, sloboda. Te dvije planine su postale neodvojivo tkivo mojega postojanja. Planinarenje me često vraća meni samoj, donosi mi mir, psihički odmor i zadovoljstvo.

Što je za Vas sreća?

Sreća je živjeti u miru sa sobom i sa svime što te okružuje. Sreća je kad imaš malo kuhalo i kafetjeru pa možeš kuhati kavu gdje god želiš. Volim te kave s pogledima koje sama biram, u društvu dragih ljudi. Najveća je sreća obitelj koja te voli i podržava.

Koji Vam je najdraži hrvatski književnik/ca, a koji svjetski umjetnik/ca?

Bez previše razmišljanja – Josip Pupačić. Duboko osjećam Bepovu poeziju, veže nas isti zavičaj, njegova Cetina protječe i mojim venama, blizak mi je u doživljajima svijeta koji ga okružuje i u stihu kroz koji taj svijet teče. Od živih pjesnika, iznimno cijenim Danijela Dragojevića. Od naših umjetnika posebno cijenim Ivana Meštrovića, a među drage svjetske umjetnike smjestiše se Salvador Dali, Gustav Klimt, Vladimir Majakovski. Često se sjetim stihova Vladimira Majakovskog iz pjesme Himna ručku, „…jer takav je robe tvoj običaj, ti ćeš napraviti konzerve od zvijezda…“ .

ART za po DOMA? Komentar. Čujemo da s ponosom nosite svog Marulića.

Volim podržati mlade domaće kreativce i umjetnike. Kad naiđem na nešto drugačije i kvalitetno, kupim i nosim, reklamiram. Tako sam došla i do vas. S obzirom da obilježavamo 500 godina Judite, Marulić je bio prvi izbor. Ponosno nosim svog Marula, portret je predivan, a majica od organskog pamuka iznimno topla i ugodna. Veselim se što ću skoro povesti Marula na Velebit.

Koja misao, izreka ili citat Vas vode kroz život?

„Budi čvrst. Budi pošten. Budi čovjek. A onda – budi anđeo.“ Citat je to iz knjižice Put koju sam dobila na maturalnoj tomboli. Od tada se ne odvajam od te knjige.

E sad odabrane pjesme Zrinke Merčep!

Žena s ladicama

Nema nade.

Rekla je žena.

Otvorila ladicu i prosula sunce

po vrtu.

Izbrisala je zapis sjećanja

puhnula u staklo

i zagrebala površinu vremena.

Nema mjesta u ladicama.

Rekla je žena.

Treba presložiti misli.

Izložiti se promjeni svijesti.

Mahnito je slagala život,

nataložene godine

zatočene u ladicama.

Od vrha do dna

protresla je sjećanja.

Izbacila nevažnosti

raskrinkala strahove.

Udahnula ladicama zraka.

Nedovršena je samo jedna.

Rekla je žena.

Ispustila je ruže iz očiju

zatvorivši srce pod rebra.

Jezični post

 Postim

od užeglih riječi

uzavrela lipanjskoga dana.

Postim od šutnje i

ulizivanja,

od svih obilježja dramskoga roda

u svakodnevnici.

Postim od skrivanja osmijeha

i pretvaranja da mi je stalo

do lipanjskog snijega

u tebi.

Postim od nevažnosti,

autoriteta i taštine.

Kad se sunce prospe po proplanku,

na travnatoj prostirci

ispod gola neba

– postim od sebe.