INTERVJU Sentimentalni gitarist Davorin Silađi o Našicama, Lu Jakelić, Kamberu, Štroku, sreći, lektirama…

Relacija: Đakovo – Zagreb

U koje vrijeme ćeš pokupiti putnike: 20:00

Misli na udobnost putnika: Da, može!

Za koliko putnika imaš mjesta: 3  

Cijena: 600 eura. Može i više, ovisi koliko su mi suputnici dragi.

Tako nekako izgledala je komunikacija s aplikacijom BlaBlaCar početkom prosinca.

Nekoliko sati kasnije ispred mene je stajao kosati dečko s bradicom. Krenuli smo. Ugodnu tišinu odlučili smo začiniti klasičnim „upoznavačkim“ pitanjima.

– Pa kako je Davorine? Čime se baviš?

– Evo, dobro je. Baš idem s tužnog događaja…  

– Aha… :/ Sorry što sudim po koricama, ali ti sigurno slušaš nešto između rocka i metala, a možda čak i sviraš…

– Haha… Pa nešto malo sviram da… – Davorin je bio skroman.

– Ma šta sviraš? Gdje te mogu čuti? – inzistirao sam.

– Pa evo npr. sviram u bendu Toni Drama, sviram s Lu Jakelić…

– Ma čekaj malo! Jesi li ti onaj dečko što svira Olivera na YouTube kanalu Branimira Kambera?

– Taj sam…

– Jaooo pa u autu mi je slavni gitarist! Moramo napraviti intervju!

I evo intervjua!

Uživaj u čitanju!

Tko je Davorin Silađi?

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar… Tako nekako otpilike. Rođen i odrastao u jednom prelijepom malom gradiću u srcu Slavonije, Našicama. Kao klinac, nisam znao želim li postati Ronaldinho ili Slash. Nakon nekoliko godina dvojbe, svoje kopačke sam okačio o klin i uhvatio se tambure. Nakon srednje škole, upisujem studij geografije. Trenutno sam apsolvent na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Osim ovih nebitnih stvari, sviram gitaru i zapravo, to mi je život.

Koliko često se voziš bla bla carom? Kakva su iskustva?

BlaBla Car koristim isključivo iz razloga što, kao i mnogi, nisam ljubitelj hrvatskog javnog prijevoza, a auto ne posjedujem pa se može reći da sam prilično čest korisnik. Lošeg iskustva na svu sreću nemam. Bila je samo jedna situacija kada me cura koja je vozila, nije pokupila jer nije vidjela rezervaciju na aplikaciji. No, što je tu je. Iz svega nešto naučiš. Od tada se uvijek javljam porukom nakon što rezerviram prijevoz!

Zašto gitara? Zašto glazba? Od kada?

Zapravo, glazba je tu otkako znam za sebe, jer su se i moji roditelji bavili glazbom. Tata je također gitarist, a majka se tada bavila tradicionalnom, odnosno folklornom glazbom.  Moj glazbeni put je, na neki čudan način, zapravo započeo protiv moje volje. Roditelji su me upisali u glazbenu školu i morao sam odabrati instrument koji želim svirati. Prva želja, naravno bila je gitara, a druga bubnjevi. Tad su to ipak ostale samo želje jer je glazbena škola imala samo 4 odjela, klavirski, puhački, harmonikaški i tamburaški. Tako da sam prvih 7 godina „glazbene karijere“ proveo kao tamburaš. Kada gledam iz današnje perspektive, zahvalan sam što sam to prošao. Naučilo me mnogim stvarima. Tada se zapravo prvi put susrećem sa javnim nastupima i natjecanjima, što kao instumentalist, što kroz orkestar.

S gitarom sam krenio negdje u 7. razredu osnovne škole. Premda mi otac također svira, mnogi bi odmah zaključili kako me on naučio prvim akordima. No, on me nikada nije smarao i tjerao da sviram gitaru i danas sam mu izuzetno zahvalan na tome. Većinom kada te netko tjera na nešto, zgadi ti to i ubije ti svu čar. Sjećam se njegove rečenice: „Ako hoćeš učiti svirati, imaš 5 gitara u ormaru. Uzmi i sviraj.“ Tako je i bilo, jednog dana sam samo uzeo gitaru i krenio učiti svirati.

Kako je bilo odrastati u Našicama? Što ti je ostalo u pamćenju? Koliko tamo ima rockera? Koja glazba prevladava?

Mogu reći kako sam iznimno sretan što sam imao priliku odrasti u tako maloj i lijepoj sredini. Od djetinjstva sam okružen s predivnim ljudima, a sa većinom se još i danas družim. Najveća prednost malog grada je što za pola sata doslovo prehodaš cijeli grad tako da smo uvijek bili u nekakvim ekspedicijama po gradu. Definitvno najvažnija stvar koju su me Našice naučile, je to da si moramo napraviti sami da nam bude dobro. Kada odrastaš u gradu kao što je Zagreb, sve ti je na pladnju. Uvijek se nešto događa u gradu tako da ne moraš previše razmišljati kako ćeš se zabaviti. Možeš upoznati hrpu ljudi koje možda više nikada nećeš vidjeti, možeš otići na koncert, u kino i slično. Eh, u malom gradu to nije baš tako, pogotovo kad kulturološki spadaš u onu „alternativnu“ skupinu ljudi. Sreća u nesreći je ta da su mi prijatelji najveće legende ikad i ni u jednom trenu odrastanja ne mogu reći da nam je bilo dosadno. Napravili smo da nam bude poprilično dobro, najbolje što je moglo. Eto, mislim da je to najveća vještina koju su me Našice naučile jer znam da gdje god da odem, napravit ću si da mi bude brutalica.

Našice su grad u kojem je rođena prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević, tako da glazba ima poprilično dugu povijest. Povijest našičke rock scene, zabilježena je u knjizi je Petra Hajeka gdje autor daje kompletan pregled popularnih glazbenih žanrova. Prvi bendovi nastali su 60-ih godina, a do danas su se upalili i ugasili mnogi. Oni koji su ostali najviše zabilježeni (po mome mišljenju) su: Oprosti, Dora Band, Kukuriku Street, Portman, Uthovar, Forbidden Lifeform. Ali mogu reći kako našičkim klincima danas, glazba i nije neki đir. Moja generacija je posljednja koja je svirala. Udruga KLAN je ona koja se danas trudi gradu vratiti bendove i glazbu. I nakon dugo godina, pojavljuju se neki novi klinci. Nije ih puno, ali ih napokon ima!

Generalno Našičani slušaju groznu glazbu, ali mislim da je to danas uglavnom slučaj svugdje. Rockera je uvijek bilo i uvijek će biti, ali nažalost sve manje. Moramo se pomiriti s tim da je rock and roll na neki način mrtav i da zapravo danas rock and roll postaju trendovi kao što je trap, koji se pojave i vrlo brzo nestaju. Tako je bilo i sa dubstepom, a tako će biti i s mnogim drugim nadolazećim glazbenim trendovima. Dobre glazbe uvijek je bilo i uvijek će biti. Ono najvažnije, je da se način slušanja glazbe se promjenio. Glazbenih fanatika će, isto tako uvijek biti, ali generalno ljudi danas nemaju vremena slušati masterpiece od 13 minuta. Navikli smo živjeti užurbano i mislim da to itekako utječe na način na koji danas ljudi slušaju glazbu. Pjesme u trajanju od 3 minute, ljudi će prebaciti nakon prvog refrena. Doduše, nemaš ju ni što slušati dalje kada se vrlo vjerojatno ništa novo neće dogoditi do kraja pjesme. Pop glazba, odnosno glazba koja nam je danas servirana kroz medije je nekreativna, prolazna i jednostavno loša. Veliki plus u tome svemu je da nam je glazba danas dostupnija no ikad, ali naravno, potrebno je malo više vremena izdvojiti kako bi u tom „oceanu“ pjesama pronašli ono što smatramo dobrim i kvalitetnim. Cajkulje nemoram ni kometirat. Top shit!

Studirao si u Zadru? Geografiju? Zašto? Je li Zadar ostao u dobrom sjećanju?

Rijetko koji 18-ogodišnjak može biti siguran čime se želi baviti sljedećih 50 godina života. Ja sam bio u toj skupini koja nije imala pojma što treba napraviti u tom trenutku. Upisao sam ono što sam tada mislio da mogu završiti i što sam smatrao da mi dobro leži, zato sam odabrao geografiju. Geografiju sam mogao upisati samo u Zadru i Zagrebu, s tim da je Zagreb tražio višu razinu matematike na maturi. Tako da je Zagreb otpao u startu hahaha..

Svaki početak je težak, tako da mi je trebalo da se naviknem na grad, mentalitet, ljude.. Nije se bilo teško prebaciti u taj „laganini“ mindset. U Zadru sam proveo prelijepe 4 godine, upoznao brdo dobrih ljudi, shvatio što želim raditi u životu, a u konačnici i završio preddiplomski studij geografije. Na diplomski studij sam se prebacio u Zagreb, prvenstveno zbog Zagreba kao grada i mogućnosti stvaranja glazbene karijere. Da danas imam 18 godina, vrlo vjerojatno ne bih upisivao fakultet. A ako bih, definitivno bi upisao nešto vezano u glazbu. Nikad nije kasno ni za to! (:

Ideš li igdje bez gitare?

hahahha.. Nisam baš toliki freak. Ima perioda kada uopće ne sviram, to je uglavnom kada ne stignem zbog nekakih drugih obveza. Znamo svi  kako je to kada život stisne. A opet ima perioda kada sviram 4-5 sati dnevno. Stvarno nema pravila.

Može li se živjeti od sviranja? Kako je raditi u Music shopu? Kakvi ljudi tamo dolaze?

Može li se u hrvatskoj živjeti od ičega?? hahah.. Može se živjeti od sviranja, ali je poprilično teška borba… Prvenstveno moraš biti okružen ljudima koji razumiju to što radiš i koji su ti podrška. U suprotnom, odustaneš vrlo rano. Volio bih da se u budućnosti mogu baviti samo glazbom, no to trenutno nije slučaj. Radim u MusicCentru kao student, što znači da radim na pola radnog vremena (to mi je doslovno bio studentski dreamjob). Mislim, okružen si instrumentima, pričaš s ljudima o njima, o glazbi, o čemu god. Posao je stvarno bomba. I svako iskustvo je definitivno dobro iskustvo. Kupaca ima svakavih, od onih ultra napornih do prilično cool ljudi od kojih na kraju i ti možeš nešto naučiti… Dolaze nam ljudi od Vlade Kalembera do klinaca kojima se oči cakle, a još nisu ni ušli u shop.

Tko su ti gitarski uzori?

Sviđa mi se što je pitanje postavljeno u množini jer jednog čovjeka bilo bi nemoguće izdvojitit. Nekako te uzore volim svrstati u razdoblja. Kako se razvijaš i napreduješ kao glazbenik, tako otkrivaš nove žanrove, izvođače, gitariste, autore…. U osnovnoj školi bio sam opsjednut Brianom Mayom i Slashom. Zapravo aranžman koji je Brian odsvirao na live izvedbi pjesme Love of my life, natjerao me da uhvatim gitaru u ruke. Kroz srednju školu plazio sam za Doug Aldrichem iz Whitesnake-a i Dimebagom. To su definitivno bile puno žešče faze neko one u kojima sam trenutno. S godinama sam shvatio da ono što ja tražim od glazbe, je ljepota (zanimljivo je što će svako pod lijepim smatrati nešto drugo). Tako da danas više „brijem“ na gitariste koji mogu stvoriti nešto lijepo, nego na gitariste atletičare. One koje bih izdvojio su definitivno Derek Truck (čovjek emocija), Chris Buck, John Mayer, Mateus Asato, Melanie Faye, Andy Timmons. Isto tako, uzori više nisu samo gitaristi već i artisti poput Kevina Parkera (Tame Impala), Stevia Wondera, Amy Winehouse (sucker sam za dobrim ženskim vokalom)…

Objavljuješ na YouTubeu. Što imaš od toga i koji video bi svatko tko ovo čita morao pogledati?

Ponekad objavim video na YouTube kanalu, ali ipak sam aktivniji na Instagramu. Fizički, odnosno materijalno od toga nemam ništa. Prvenstveno sam to počeo raditi zbog sebe, da sebe natjeram nešto snimiti, navježbati, odsvirati. S druge strane, društvene mreže nam daju mnogo u smislu promocije koja je danas očito neophodna. Kada sam otvorio Instagram profil, zamislio sam ga poput dnevnika u kojem ću sakupljati svoje ideje, ali ih i podjeliti s ljudima. Neke od tih ideja su prošle zamjećenije, neke nešto manje. Lijepo je čuti da se ljudima sviđa ono što radiš, pogotovo kada to dožive na onaj način na koji si ti htio da dožive. Tako da, što se više trudiš, što više radiš i objavljuješ, prije će te netko primjetiti u hrpi. Isto tako, danas više nije dovoljno biti dobar, već drugačiji.

Postoje oni videi koje snimiš iz prve, a postoje oni koje uspiješ snimiti tek nakon 42. pokušaja. Ovaj je snimljen nakon gomile pokušaja, ali je na kraju ispao baš onako kako sam htio.

Aranžman za Oliverov Trag u beskraju, jedan mi je od najvećih aduta. Za njega me inspirirao moj prijatelj Luka Fenrich. Od njega sam pokupio tu nekakvu nit vodilju za aranžman, a ostatak je došao sam od sebe.

Kakva je gitaristička scena u Hrvatskoj? Koga bi izdvojio? Nekad davno sam je pratio i pamćenje mi se urezao Petar Štrok.

Dok sam čitao ovo pitanje na umu sam imao sam jednu osobu, Petar Štrok. Genijalan tip, pa onda glazbenik i gitarist. Kao klincu, on mi je bio jedan od naših najvećih uzora. I baš zbog toga mi je bila iznimna čast surađivati s Perom na kratkom jam-u. .. On je od nas mlađih, definitivno najkompletniji gitarist. Na klasičnoj gitari me iz dana u dan, oduševljava maestro Vatren Maganić. Uz njega, Ivor Barić, Zvonimir Perković, Vladimir Štefek, Svibor Perković su definitivno imena za koja bi više ljudi trebalo znati. Mislim da gitaristička scena kod nas nepostoji u tom pravom smislu. Prvensteno jer žanrovi u kojima je gitara dominatna su nekako isparili. Ali naravno, postoje ljudi koji su na sceni, surađuju s mnogim autorima, izvođačima i bendovima pa su samim time i malo više eksponiraniji. Ali scene kao scene, nažalost nema.

„Proslavio“ te video na kanalu Branimira Kambera. Slažeš li se s tim? Kako je došlo do te suradnje?

U kontakt sa Kamberom stupio sam upravo preko nedavno spomenutog, Petra Štroka. Kamber je u tom periodu planirao snimati svoj drugi album te je bio u potrazi za gitaristom koji bi snimao gitare za njegove pjesme. Njegov izbor je bio Petar, no zbog obveza Pero to nije mogao odraditi. Na Petrovu preporuku, Kamber i ja trebali smo zapravo započeti suradnju na njegovim autorskim pjesmama. Ipak, to se nikada nije dogodilo. U međuvremenu je Kamber naletio na nekoliko mojih obrada i oduševila ga je instrumentalna verzija pjesme Da li znaš da te volim? Javio mi se i htio je da ponovno snimimo audio i video za tu pjesmu. Zvučalo je kao da totalno ima viziju. I tako, jedno popodne svratio je moju studentsku gajbu i krenuli smo snimati audio za Da li znaš da te volim? Nažalost, nismo mogli dobiti da aranžman te pjesme zazvuči kako treba pa smo se odlučili prebaciti na Oliverov Trag u beskraju. Nakon toga je sve išlo lakše i ubrzo smo imali audio snimak. Čak mislim da smo izabrali prvi take koji smo snimili. Drugi dan smo se našli na Aveniji Dubrovnik, kod Zagrebačkog Velesajma. Brane je uhvatio 20-ak minuta videa i iz njega je izvukao 110%. Dok sam stajo na tim tramvajskim tračnicama, nisam imao pojma koliko će scene dobro ispasti. Jedino čega se baš sjećam je da me u jednom trenu skoro tramvaj „pokupio“ jer smo scene snimali na tramvajskim tračnicama.

U Hrvatskoj, bogu hvala, ne možeš biti slavan u smislu celebrityja. Ne možeš biti toliko slavan da ti se život okrene naopačke… Da ti novinari vrebaju oko kuće, da ne možeš sjesti normalno na kavu. Ono što možeš kod nas, je biti poznat u smislu da će te netko prepoznati na ulici. A to definitivno nisam hahah… Video na Kamberovom kanalu približio je moj rad puno većem broju ljudi. Ne mogu reći da me on proslavio, ali mi je svakako odlično došao kao boost mojoj glazbenoj karijeri. Iznimno sam sretan što je Brane vidio nešto u meni i što je imao želju to podjeliti s ljudima koji prate njegov rad!

Upravo taj video te je odveo u band Lu Jakelić? Kako je to izgledalo?

Točno. Dogodilo se nekako dosta prirodno. Tada sam bio nešto aktivniji sa snimanjima videa i sjećam da me Lu zamjetila još kada sam na YouTubu objavio obradu pjesme Alicie Keys, If I Ain’t Got You. Nedugo nakon toga usljedila je i suradnja sa Kamberom i izgleda da sam ju s tim video „kupio“. Nakon toga mi se javila i od tada sam dio njenog putujućeg orkestra.

Kako je muzicirati s ponajboljom kantautoricom u Hrvatskoj? Što misliš o njenoj glazbi?

Nakon što sam „prešao“ preko rock and rolla i nastavio se otkrivati u nekim drugim glazbenim pravcima, želio sam samu jednu stvar. Biti u bendu (ili surađivati) sa ženskim frontmenom čiji te vokalni performans ne može ostaviti ravnodušnim. I definitinvo smatram da sam sa Lu to i ostvario. Cura stvarno pjeva-ubija! Kada ode u onaj svoj specifični falset……. Pa to je melem za uši. Iznimno je lako svirati s njom, jer jako dobro razumije glazbu. Za prvu svirku koju smo odradili, imali smo samo jednu probu i to večer prije nastupa. Lu zna šta radi kada je na stageu i ako ju možeš dobro popratit, onda je to dobitna kombinacija. Tako da smo odmah na prvu kliknuli, kako na tom glazbenom levelu, tako i na osobnom. Stavrno genijalna persona!

Kao i veliki broj drugih, Lu sam doživio na A-strani, gdje je žena pokidala sve što je odpjevala. Nedugo nakon toga je izbacila svoj debitantski album „Sve o čemu sam šutjela“. I Kao koncept je poprilično dobro razrađen album jer prati priču, od prve do zadnje pjesme što danas baš i nije slučaj. Stvarno ima prelijepih i kvalitetnih pjesama. Ja sam jedna od onih osoba koje uglavnom zapnu za pjesme koje ostanu manje primjećene. Tako da su moji favoriti U kutu, Svemir i Priče o duhovima. Njena glazba jako je iskrena i sve što napiše (odpjeva) stoji iz toga. To je za mene teški rispekt.

Tko/što je Toni Drama?

Toni Drama je band koji se sastoji od 6 dečkića, Toni Mandušić (vokal i gitara), Lucijan Kabalin (vokal), Marko Bradaš (bass gitara), Josip Šajnović (klavijature), Antun Profeta (bubnjevi) i ja (magarac) na gitari. Ne znam koja je vjerojatnost u svemiru bila da ćemo se nas 6 skupiti, ali nešto nas je spojilo. Upoznali smo se u prosincu prošle godine i od tada funkcioniramo kao band. Pokušavamo iskombinirati vintage i moderno, nekakva hrvatska Silk Sonic/Tom Misch/Parcels varijanta. Trenutno radimo na snimanju prvih autorskih pjesama. Pjesme su sve samo ne klasične, ali opet imaju dozu pop-a/radiofoničnosti u sebi. Na vidjelo izlaze početkom sljedeće godine, a do tad se možete zagrijati ovim videom:

Jesi li čitao lektire?

Ufff, nikada nisam bio čovjek od knjige. Više sam auditivni tip osobe pa su mi se knjige često znale biti nezanimljive. Lako se ometem, misli mi odlutaju, počnem fićukati nekakve melodije ili svirati bubnjeve po stolu (ili po bilo čemu što se nalazi u blizini hahah…). Definitivno su mi filmovi draži. Iako, prije par tjedana kupio sam svoju prvu knjigu! Totalno random knjiga, po kojoj je snimljen totalno random film, Inherent Vice, koji mi je ujedno i najdraži film. Pogledam ga barem jednom godišne. Lektiru sam izbjegavao u širokom luku, ali naravno bilo je knjiga koje sam pročitao (uglavnom one kraće hahah). Kao i vjerojatno svakog tinejdžera, oduševio me Lovac u žitu. Volio sam poeziju depresivnih Rusa, Jesenjin mi je bio favorit. Pustolovine Toma Sawyera pamtim iz osnovne škole, a ostalo mi je nekako isparilo.

Što je za tebe sreća?

„Happiness is like a cake: have too much of it and you get sick of it.“ Nije baš doslovno tako, ali otprilike. Ako si non-stop sretan, pa onda si vjerojatno lud ko struja. Moraš nekad biti down da bi znao cijeniti trenutke kada nisi. Malo pelin, malo med. Za mene je sreća proživljavati trenutke i situacije kojih ću se prisjećati za 15-20 godina. Što ih više skupim to ću kasnije bit ispunjeniji/sretniji. Teški sentimentalist.

Voliš li biti na pozornici?

Malo za reći da volim. Jedno vrlo posebno mjesto. Mjesto gdje vrijeme traje vječno, ali istovremeno prolazi prebrzo. Kontroliraš energiju i rulju koja se nalazi u publici. Svaki put je drugačiji, događa se tad i više nikad. Nikad više se neće dogoditi taj isti trenutak, ta ista energija, te iste emocije, ti isti  ljudi. I stvarno mislim da je to najljepša čar pozornice i muziciranja na njoj.

Gdje se vidiš za 5 godina? Što ćeš raditi? Hoćeš li imati sedmero djece?

Jedino što znam da ću raditi za 5 godina, je svirati. To je ono što me fura u život dalje. Gdje ću biti za 5 godina? Jako teško pitanje, možda New Yorku, možda u Nizozemskoj, možda u Zagrebu. Tko to zna.. Nadam se da ću do tad imati barem još 5 gitara…Ali ja sam otvoren za sve opcije. Jedino nisam baš otvoren za sedmero djece. Za sve treba imati neku granicu hahah.. (osim za broj gitara, tog nikad dosta hehe)…

Koji ti je najdraži hrvatski književnik/ca, a koji svjetski umjetnik/ca?

Najdraži hrvatski književnik mi je Tin Ujević. Na svjetskoj razini, obožavam umjetnost Van Gogha. Bob Ross mi je genijalan tip.

ART za po DOMA?

Ideja – super, izvedba još bolja. Mislim da bi uskoro mogli u ponudu uvrstiti i neke legendarne hrvatske glazbenike, skladatelje (koji klasični komentar glazbenika hahha..). Art za 10, ne za po doma.

I za kraj, koja misao, izreka ili citat te vode kroz život?

Aim for your best, not being the best.

Hvala Davorine! <3