Upoznaj Mirnu Prpić – autoricu iz Senja koja je svoju dušu utkala u dvije knjige

Ovaj lijepi dan prava je prilika da vam predstavimo jednu posebnu osobu koja svoju ljubav prema pisanju njeguje još od osnovnoškolskih dana. Mirna Prpić rođena je 1991. godine u Senju, po struci upravna pravnica, a trenutno radi kao administratorica u jednoj većoj stranoj firmi. Međutim, pisanje je njena velika ljubav koju je oduvijek nosila u svom srcu. Upoznajte autoricu koja je svoju dušu utkala u dvije knjige – “Vječni sanjar” i “Boje moga proljeća”, te se hrabro suočila s izazovima života, dok istovremeno gleda svijet očima duše.

Uživajte u priči o njenom putu, iskustvima i promišljanjima u intervjuu u nastavku:

Hej Mirna. Za početak nam reci kada si počela pisati i kako si odlučila svoje tekstove dijeliti sa svijetom?

Ne znam točno koji trenutak ili godinu svojeg života bih izdvojila kao ključno za početak pisanja, no znam da sam pisanje zavoljela nesvjesno još u nižim razredima osnovne, kada sam dobila i prvu nagradu za najbolji sastavak (nagrada je bila knjiga poznatog književnika, također iz Senja), a kasnije se samo razvijala ta ljubav kada sam počela i samostalno pisati i izražavati sve ono što osjećam i doživljavam, što mislim, to je već bilo negdje nakon 11-te godine života, te sam tada ujedno i znala da ću jednog dana izdati knjigu, ali ne tako skoro, jer u tom periodu života sam znala da još dugo vremena neću biti spremna za ogoliti svoju dušu pred svijetom.

Objavila si dvije knjige, zbirke poezije. Kako su nastale „Vječni sanjar“ i „Boje moga proljeća“?

Moje dvije knjige, Vječni sanjar i Boje moga proljeća, nastajale su godinama, pogotovo prva, Vječni sanjar.

Pjesme za nju nastajale su spontano, u nju su utkani svi moji osjećaji mene kao osobe, moje ljubavi, nostalgija, djetinjstvo, patnja, sreća, tuga, apsolutno sve. Kada su pjesme bile spremne, odlučila sam da je to to. Da je došlo doba života kada bih trebala ostvariti jedan od svojih najvećih snova.

Tako je i bilo.      

Knjiga je izdana 2016. godine u samo izdavaštvu Naklade Redak iz Splita.

Promocija je održana u Gradskoj knjižnici Senj, Gradskoj knjižnici Crikvenica i u Rijeci.

Za drugu zbirku mogla bih reći da je jedna zrelija verzija mene, također obasuta mojim emocijama, dušom i tijelom, ali sa većim životnim iskustvom i nekim stvarima koje sam prošla nakon pisanja Vječnog sanjara.

Također sam u Boje moga proljeća uvela i ilustracije te time obogatila zbirku i na taj način.

Nažalost, izašla je 2020., u nakladništvu Bošković, u doba korone , pa nije bilo puno prilike za promocije uživo. Promovirala sam je u Gradskoj knjižnici u Senju i na Radio Senju, a ostatak se još čeka.

Koja ti je draža od tvojih knjiga? Zašto? Koliko si sazrjela u te četiri godine razmaka između izlaska dviju zbirki?  

Ne znam mogu li reći, to jest izdvojiti koja mi je draža, jer u svakoj je dio mene, samo na drugačiji način, ali svakako, kako sam već navela, sazrjela sam u međuvremenu i to dosta, u vezi pogleda na svijet, nekih svojih razmišljanja, osjećaja, svladavanja nekih životnih stvari koje su bile neizbježne, naučila sam više poštovati i cijeniti sebe, što mi je uvijek bilo problem pošto nisam imala baš mnogo samopouzdanja.

Također sam naučila da ću zauvijek ostati sanjar, ali i da se trebam čvrsto držati nogama na zemlji kada život udara. 

Znamo da svijet promatraš očima duše. Kako to radiš? Kako to drugi mogu raditi?

Da, svijet promatram očima duše. Meni je istodobno to jednostavno i komplicirano za objasniti.

To je nešto što je u meni i protiv toga ne mogu. Mogu slobodno reći da primijetim sitnice koje drugi ne zamjećuju, doživljavam sve dublje, s većim osjećajima, većim pragom tolerancije tamo gdje ne bih trebala, previše osjećam i to je ujedno moj blagoslov i prokletstvo, jer je nekad zaista teško upijati sve te emocije koje zapravo ne bih ni trebala, ali eto, protiv sebe se ne može.

Na van djelujem dosta drugačije, nitko na meni ne bi rekao da sam takva, ali u sebi nosim previše toga, previše svega.

Mislim da se jednostavno rodimo s time, a kroz život se gradimo i učimo da drugi ne iskorištavaju baš sve što ne moraju.

Drugi to mogu raditi ako žele, svatko na svoj način, ali mislim da ako to nemaju urođeno u sebi, barem neki dio, teško da će ikad moći.

Svi ljudi imaju osjećaje, ali previše osjećati nije baš dobro za osobu samu jer se često moraš boriti sam sa sobom, a ta je borba najteža.            

Kako je živjeti u Senju i koliko tamo ima prostora za mlade autore, umjetnike?

Živjeti u Senju je lijepo pošto sam ovdje od rođenja i navikla sam na takav stil života, mali je grad, ima svoje prednosti, za mene kao introverta mi odgovara, također teško da bih se mogla zamisliti da živim negdje gdje nema mora, ali mana je što nedostaje upravo sadržaja kakvog bih ja voljela , kakav imaju veliki gradovi. Ne mora imati sve, ali nešto gdje bi se ljudi pronašli, evo tipa neke kreativne radionice, ali tko će dolaziti u mali grad radi nekoliko ljudi koje to zanima?

Nedostaje dosta tog sadržaja općenito, ja jako osjetim to nedostajanje jer bih se htjela izbrusiti, učiti neke stvari s ljudima zajedničkih interesa.

Ovdje postoji dosta ljudi koji su pisali i izdali knjige, ali nekako je sve ostalo samo na tome.

Kada se i pokušalo nešto pokrenuti, bilo je ili nedostatka volje ili najčešći razlog, nedostatak financija.

Kako je nastao tvoj Instagram? Kako je došlo do imena @mjese_c22? Zašto broj „22“?

Moj Instagram prvo je nastao kao normalan korisnički račun, a kasnije sam se sjetila da napravim i još jedan pod nazivom Mjesec_22, koji bi bio samo za knjige. 

Do imena Mjesec došlo je tako što me je mjesec uvijek fascinirao i u lošim životnim danima smirivao, a i dosta se spominje u mojim pjesmama. Broj 22 volim jer je to datum moga rođenja, te ga dosta često upotrebljavam.

Koja sjećanja te vežu uz hrvatske kune? 

Naravno da su kune obilježile velik dio mog života i da me za njih vežu sjećanja.

Obilježile su 31 godinu moga postojanja, tako da je nemoguće da me ne vežu sjećanja, a i kao osobi kao nostalgičaru, koja se malo teže prilagođava na promjene, bilo mi je, kao i svima, jako čudno i tužno kad su kune odlazile u povijest.

Sjećam se iz djetinjstva, kupnje sladoleda, dječjih časopisa, omiljenih sitnica, svega, a i kasnije u odrasloj dobi, prva plaća u kunama i sve ostalo. Nema se što dodati, zar ne? 😊

Zašto ti se sviđa ART za po DOMA? Što je u tome zanimljivo?

Na ART za po DOMA sam naišla slučajno na internetu te mi je jako drago radi toga jer sam otkrila još jednu stranicu koja cijeni književnost i neke stvari koje nikad neće izumrijeti.

Sviđa mi se što se njeguje kultura, ali i što je sve ukorak s modernim, tako da se nekako savršeno uklapa.

Piše se o raznim stvarima koje mogu pronaći osobe koje imaju interese za određenu tematiku,  ali isto tako se daje prilika i ostalim kreativnim idejama da dolaze do izražaja.

Očito je da si umjetnička duša – što je dobro u umjetnosti? Kako te doživljava okolina? Je li im to smiješno, čudno ili?

U umjetnosti je dobro, kako sam već napomenula, što umjetnik može doživjeti svijet na dva različita načina, slično kao da živi dva života, jedan stvaran koji je, i jedan samo svoj koji samo on sam može stvarati i stvoriti.

Uvijek mogu odlutati u maštu, u neki samo moj svijet, mogu razumjeti druge umjetnike, mogu gledati na sve očima kako ostali ne vide, mogu odlutati negdje gdje netko ne bi ni pomislio da takvo nešto postoji i upravo je to čar ovoga, biti ono što jesi jer umjetnost iz nas izvlači upravo nas, htjeli mi to ili ne, dok pišemo djelo, ili dok stvaramo scenarije u glavi.

Uvijek će biti onih kojima će nešto biti i smiješno i čudno i besmisleno, pogotovo što ljudi danas na umjetnost gledaju kao na nešto od čega se ne može živjeti, što možda jednim dijelom i jesu u pravu, ali bit svega je da ne shvaćaju da mi nikad od toga nećemo odustati, jer je to nešto što hrani našu dušu.

Postoji dosta ljudi koji umjetnost cijene i dive joj se, na to sam naišla tokom svog stvaranja, ali postoje i oni koji misle da je to u današnje vrijeme besmisleno, no nebitno je tuđe mišljenje, jer ako nešto dovoljno jako želite, kao i u svemu, ni ovdje vas to ne smije i neće moći pokolebati.

A ako ima onih kojima je u ovom svemu nešto smiješno, neka se zapitaju koji je problem u njima, ili neka pokušaju nešto napisati, pa ćemo vidjeti koliko je smiješno . Neka iskušaju sebe i sreću.

Kojeg hrvatskog književnika bi izdvojila i zašto? Jesi li čitala lektire? Koja ti je u sjećanju?

Da, čitala sam lektire. Ne mogu reći da nisam voljela, ali više sam tip osobe koja voli čitati ono što sama izabere, ne ono što mi se nametne, ali što se moralo, moralo se. 😊 Izdvojila bih Dobrišu Cesarića i Tina Ujevića, zbog njihovog stila pisanja.  

Iz osnovne škole knjiga koja mi je dosta ostala u sjećanju je Divlji konj, nekako sam ju zavoljela baš na poseban način, zatim knjigu Starac i more, poučne su i imaju ono nešto za cijeli život.

Što dalje? Koji su životni planovi? Gdje će biti predstavljanja? 

Daljnji životni planovi su nastaviti pisati, trenutno radim na trećoj knjizi, imam tekst i za slikovnicu, samo moram pronaći ilustratora, to mi je također velika želja.

Naravno i još promovirati što je više moguće prve dvije knjige po cijeloj Hrvatskoj te tako spojiti ugodno s korisnim, upoznati nove ljude iz književnog okruženja, osnovati neku književnu zajednicu, raditi na sebi, upisati radionice pisanja, sudjelovati na književnim događajima i slično, jer kada dođete na promociju, onda tek shvatite koliko se vaš rad zaista cijeni.

Predstavljanja za sada kroz neko vrijeme planiram u Rijeci i Splitu, a zatim ćemo vidjeti dalje.

Mirna hvala ti na ugodnom razgovoru! <3